Porodica predstavlja važan faktor kako za emocionalni tako i za socijalni život djeteta. Roditelji utiču na čitav socijalni, emocionalni i intelektualni razvoj djeteta što je posljedica kontinuiranog procesa i međusobnog odnosa između djece i roditelja.
“Porodica je prva i najvažnija škola života u kojoj dijete stiče prva znanja, vještine, umijeća i navike. Ona je temeljna, ali i promjenjiva društvena sredina, na kojoj leži najveća odgovornost u odnosu na dijete”, rekla je profesorica pedagogije i porodična psihoterapeutkinja dr.sc. Elma Selmanagić-Lizde.
Jedna od životnih “uloga” koja u potpunosti zaokuplja je uloga roditelja. Od rođenja djeteta pa dalje porodica je prva sredina koja osigurava socijalna i obrazovna iskustva. Roditelji su prve osobe koje utiču na djetetov tjelesni, emocionalni, moralni, estetski i socijalni razvoj. Iako se većina učenja u porodicama dešava slučajno i nenamjerno, različiti roditeljski pozitivni poticaji i pružanje pomoći djetetu značajno pomažu njegovom razvoju.
“Odgojni ciljevi u užem smislu odnose se na posebna područja funkcioniranja, postizanja specifičnih vještina, kao što su društvene vještine, pristojno ponašanje, školska uspješnost, ili šire shvaćene djetetove osobine – znatiželja, motivacija i samostalnost, ističe profesorica Selmanagić-Lizde i dodaje da su ti uži odgojni ciljevi pod snažnim uticajem kulture, pa su u nekim društvima najvažniji poslušnost i prilagođavanje društvenoj sredini, dok su u drugim kulturama to samostalnost, samopoštovanje i društvena odgovornost”.
Stil odgoja i postupanje spram djece pokazuje se kao vrlo važnim faktorom za rast i razvoj djeteta.
Tragom toga profesorica i porodična psihoterapeutkinja Selmanagić-Lizde kaže:
“Fenomen roditeljskog ponašanja i odnosa prema djeci definira se kroz roditeljsku podršku i roditeljsku kontrolu. Roditeljska podrška predstavlja važan element roditeljskog ponašanja i izražava se kroz prisustvo brige, bliskosti i izgradnje emocionalnih veza kojima roditelji obasipaju svoju djecu. Roditeljska kontrola, s druge strane, predstavlja drugi jako važan faktor, a prepoznaje se u stepenu fleksibilnosti ili rigidnosti koje roditelji ispoljavaju odgajajući djecu, te insistirajući na određenim pravilima i nastojeći disciplinirati ponašanje djece”.
Roditeljske vrijednosti i ciljevi utiču na dijete, ali samo utoliko što djeluju na roditeljsko ponašanje i roditeljski stil, a taj uticaj može biti slabog do umjerenog intenziteta. Roditeljski odgojni stil predstavlja porodičnu atmosferu, odnose između roditelja i djece, kao i roditeljske aktivnosti i postupke koji se mogu realizirati kroz jednostavni razgovor sa djetetom, zajednički odlazak u biblioteku, pozorište, kino ili odlazak na planinu.
“Roditeljski odgojni stil je zapravo kontekst u kojem dijete percipira, interpretira i prihvaća različite konkretne roditeljske postupke. Iako roditeljska aktivnost direktno utiče na razvojne rezultate, roditeljski odgojni stil određuje kako će dijete to shvatiti i primijeniti. Dijete se razvija u dinamici obiteljskog konteksta, iako njegove kompetencije, usvajanje kulturnih i socijalnih normi ovisi i o vršnjacima, učiteljima i drugim faktorima. Važno je razumijevanje procesa u kojem roditelji primjenjuju različite „modele“ ponašanja i odgoja koji utiču na čitav djetetov razvojni ciklus. Podjednako je važan i “tip djeteta”, tj. njegove individualne osobine i temperament kako bi na najbolji mogući način anticipirao roditeljski odgojni stil”, rekla je dr.sc. Elma Selmanagic Lizde.
Na osnovu proučavanja predškolske djece i njihovih roditelja, Diana Baumrind, američka klinička psihologinja je još prije više od trideset godina ustanovila da se ponašanje roditelja uglavnom može opisati kroz tri odgojna stila, a to su autoritaran, demokratski i permisivan.
Vezano za to, profesorica Selmanagić-Lizde ističe da djeca koja neprestano žive u autokratskom okruženju sklona su promjenama raspoloženja, povučena su, nevesela, bojažljiva, razdražljiva i nisu spontana, djeca koja žive u demokratskoj atmosferi spontana su i slobodno izražavaju svoje mišljenje i emocije, pa djeluju manje poslušno i „odgojeno“ nego djeca iz autoritarnog okruženja; također uče da njihovi stavovi i mišljenja imaju težinu. Pravila su jednostavna, posljedice za njihovo kršenje logične i razumne, a djeca shvataju razloge za postojanje pravila i konačno permisivan ili skoro pa zanemarujući roditeljski odgojni stil za posljedicu ima djetetovo neprijateljstvo i otpor, a zbog takvog odnosa djeca ne uspijevaju steći društvenu kompetenciju i doživljavaju neuspjeh u školi. Takva djeca mnogo vremena provode bez nadzora, roditelji ne znaju gdje su, s kim su i šta rade. Iz takvog roditeljskog stila najčešće se razvijaju adolescenti koji pokazuju različite oblike neprihvatljivog ponašanja”, zaključila je profesorica pedagogije i porodična psihoterapeutkinja dr.sc.Elma Selmanagic- Lizde.
0 komentari:
Objavi komentar