Nasilje nad ženama i u porodici u BiH

Nasilje je namjerna i svjesna aktivnost jedne osobe prema drugoj ili više njih, sa ciljem da se stekne moć nad osobom, kako bi se moglo manipulisati i kroz to nanositi psihička i fizička bol jer će onda takve osobe izgubiti sigurnost i samouvjerenost i time će napadač imati potpunu kontrolu i moć i tražiti od te osobe da uradi neke stvari za koje je bio/bila sigurna da neće uraditi bez prisile. 

Takođe kroz nasilje budu povrijeđene emocije koje su jedna od ključnih karakteristika i prve su na meti udara nasilnika koji ima glavni cilj pored ugoržavanja života i fizičkog nasilja, emocionalno uništi osobu ili dijete, kako bi poslati labilni i kao bi drugi ljudi postali nesigurni u ono što govori osoba nad  kojom se vrši nasilje i kako bi na taj način još više, ali ovaj put na indirektan način uništavao osobu.

Jedan od najvećih izazova bosanskohercegovačkog društva je problem nasilja kako nad ženama tako i u porodici koje je dospjelo u središte interesovanja široke javnosti, puno više nego što je to bilo prije. Žrtve nasilja osjećaju veliku ranjivost, bespomoćnost, sram i posramljenost što sve zajedno povećava nasilnikovo samopouzdanje i nastavak mučenja. Današnje društvo u koje ima jako puno nasilja je za mnoge postalo uobičajenim dijelom svakodnevnice, a mnogi su postali neosjetljivi na njega i posljedice koje mogu proizaći iz toga. 

Veoma često se dešava da kada žrtva nasilja zatraži pomoć, bude odbijena ili pokazivanjem bešćutnosti riječima kako su svi prošli kroz tako nešto ili na neki način izjednačavanjem sa zlostavljačem predbacujući žrtvi kako je tako nešto sama to zaslužila. Zbog velikog interesovanja javnosti da se govori o nasilju, žrtve su dobile šansu, ali i ohrabrenje da bez stida govore o onome kroz šta su prošli sa nasilnikom. U savremenom društvu najzastupljenije vrste nasilja su fizičko nasilje, emocionalno-psihičko nasilje i seksualno nasilje. I ako su žene načešće žrtvama nasilja u porodici, a ne možemo da zanemarimo činjenicu da se nasilje u porodici ispoljava i prema djeci i prema muškarcima.

Nasilje nad ženama u BiH već dugo predstavlja jedan ozbiljan, ali tabu problem. Naime iako se o nasilju nad ženama u BiH mnogo govori u medijima, postoji jedna odrđena stigma zbog koje  se večina BH žena koje trpe nasilje ne odluče to prijaviti odmah. Bh. društvo je stvorilo pogrešnu sliku o ženama koje trpe nasilje pa dolazimo do toga da su žene krive što su zlostavaljanje, da trebaju trpiti nasilje da bi sačuvali brak i druge apsurdne izjave. Navedeno je takođe uzrokovano osjećajem stida ali i straha od zlostavljača i reakcije okoline na nasilje. U rijetkim slučajevima nasilje bude prijavljeno odmah, ono se uglavnom prijavljuje godinama nakon što počne. Najčešći razlozi za to su pored navedenih, i obečanja zlostavljača da se nasilje više neće ponoviti. Vjerujući tome žrtva ulazi u začarani krug iz kojeg je veoma teško izaći, jer u nekim slučajevima misle da to i zaslužuju, a sebe počnu kriviti za to, a potom počnu tražiti izgovor za zlostavljača, zašto to radi, a nerijetko se i pomire sa tim i nastave trpiti nasilje.

Uz žene, žrtva nasilje su često i djeca koja dok su mlađa nisu toliko svjesna šta se dešava i zašto se vrši nasilje nad njima. Kada dođu u neke tinejđerske godine počinju shvatati šta se dešava i to počinje često psihički djelovati na njih, tada se počnu povalčiti u sebe, smišljati razne izgovore u koliko se često na njihovom tijelu počnu viđati modrice i na koji način su ih dobil. Tada postanu svjesni da mogu da prijave zlostavljača, ali se veoma često ne usuđuju jer budu ucjenjeni. Tada i ako su svjesni da mogu da prijave zlostavljaća, bez straha ili da se obrate učitelju/nastavniku kako bi ih posavjetovao i uputio na pravu adresu ili osobi koja im može pomoči da se spase i riješe svoj problem. Međutim kako su dugo bili zlostavljani znaju i odbiti pomoč jer smatraju obavezu, dužnost i zahvalnost prema zlostavljaču jer ih je zlostavljač psihološki slomio i usadio pogrešne osobine i naučio da ih je on stvorio, hranio, oblačio, da su bez njega ništa da nebi ni postojali, da su bezvrijedni, da neče dobiti obrok u koliko ne urade kako ima je naređeno. Nerijetko pored fizičkog i psihičkog nasilja budu i meta seksualnog nasilja. Za koje takođe pomisle da je normalno i da to trebaju dozvoliti. Nerijetko takva djeca izrastu u zlostavljače i osobe koje su u sukobu sa zakonom sa određenim psihološkim smetnjama koje su dobil još u djetinjstvu.

Ono o čemu se skoro i ne govori je nasilje nad muškarcima koje je zastupljeno i više nego što se u medijima govori. Smatram da su mediji glavna karika u tome da se o ovome problemu i nasilju nad muškarcima počne govoriti više, otvorenije i bez predrasuda, a naravno i bez stida, jer je nasilje nasilje bez obzira ko je u pitanju. U rijetkim slučajevima se radi o fizičkom nasilju, gdje žene zlostavljaju svoje partnere. Ovdje se uglavnom radi o emocionalanom nasilju, ali i ekonomksom zlostavljanju. Kada muškarac koji je u braku ili vezi trpi konstantno nasilje kroz komentare u kojima se govori da je bezvrijedan, da su svi drugi bolji od njega da nije pravi muškarac isl. Tu onda govorimo o emocionalnom nasilju, dok sa druge strane u koliko žena jedina zarađuje ili pak zarađuje više od svog partnera, smatra da ima veću moć i pravo da vrijeđa i ponižava samo zbog toga, gdje tada govorimo o ekonomskom nasilju. U ovakvim situacijama  pogotovu ako partneri imaju dijete, muškarac se teško usuđuje na razvod, jer je svjestan da će izgubiti skrbništvo i priliku da gleda odrastanje djeteta. U nekim situacijama se može desiti ako dijete konstantno kroz odrastanje gleda bilo koji vid nasilja da svojim ocem, može smatradi da i ono ne treba poštovati oca i da počne da se ponaša sa velikim nepoštovanjem i da počne koristiti situaciju za svoju korist. Kako se u medijima veoma rijetko priča o ovom problem, tako i muškarci što od stida, straha, takođe i ismijavanja i velike osude okoline kakav je to muškarac kada je to sebi dopustio ili čak do nepovjerenja da mu se todešava, a od strane partnerice u nekim slučajevima i prijava policiji da je zlostavlja, jer je svjesna da će joj povjerovati samo zato što je žena i tu dolazimo do još jednog psihološko-emocionalnog nasilja i pokušaja da se slomi još više.

Bilo da je u pitanju nasilje nad ženama, djecom ili muškarcima trebaju znati da nasilnika moraju prijaviti i da u samom startu ako osjete na sebi bilo kakav vid nasilja kao što je: povreda dostojanstva, vrebalno nasilje, psiho-fizčko, zabrana izlazaka ili školovanja, zabrana uzimanja hrane ili nasilna izolacija odnosno zabrana socjalizacije i izlaska iz kuće, ostavljanje u opasnosti i nepružanje pomoći onda kada je potrebno.

Smatram da se u medijima treba što više govoriti o pravima koje imaju žrtve napada i kome se trebaju obratiti ako se osjećaju ugroženo kako bi se u budućnosti zaštitili od nasilnika. Kako do nasilja ne bi došlo nikako ili ako ga već ima da se uradi  nešto što bi spriječilo nasilje u budućnosti potrebno je: osnivanje i finansiranje sigurnih kuća, osiguravanje sredstava za iste, kao bi se mogle privremeno zbrinjavati žrtve nasilja u sigurnoj kući, drugoj odgovarajućoj instituciji ili kod druge porodice osiguravaju se u skladu sa propisima Strategija za prevenciju nasilja u porodici. Takođe veoma je poželjno i finansiranje određenih programa/projekata čiji je cilj stvaranje uslova za preventivno djelovanje i poboljšanje uslova zaštite žrtava nasilja.

Žrtva nad kojom se vrši bilo koji vid nasilja ima pravo na osiguranje osnovnih životnih potreba, poput: zdravstvenog, socijalnog, materijalnog zbrinjavanja, ali i na pravo osiguranja pravne pomoći za rješavanje socijalnog, ekonomskog i drugog statusa, tako da način ostvarivanja privremenih oblika pomoći, uključujući i pravnu pomoć za žrtve nasilja u porodici, koja je jako bitna. Takođe osoba ima pravo pozvati policiju, socijalnu službu, potom prijaviti nasilnika policiji, otiči od nasilnika u drugi stan ili pak ako se neće osjećati sigurno tražiti da ide u sigurnu kuću kako bi se osoba osigurala i podstakla na novi život.
 

Kako bi se osoba zaštitila od nasilnika potrebno je da ode od nasilnika i povede druge članove kako bi se i oni zaštitili, a potom ga i prijaviti. Takođe zdravstveni radnici, nastavnici, odgajatelji, medicinske, obrazovne i druge ustanove i organi, kao i nevladine organizacije koji u obavljanju svoje dužnosti saznaju za učinjene radnje nasilja u porodici dužni su prijaviti nasiljniki i potruditi se da dopru do žrtve, dadnu snagu i stimulans da žrtva počne otvoreno govoriti o nasilniku i da ode od njega.

Kao i svako živo biće i ljudi imaju određenu granicu do koje mogu nešto trpiti, potom se desi da jednostano napadnuta osoba osjeti nagon i potrebu da se brani i suprotstavi napadaču. U tom slučaju moguće je uzvratiti napad i veoma često se koristi element iznenađenja kada i koliko god je to moguće. Prema tome, obrambeni položaj se napušta i primjenjuje se ono što se naziva slijepi bijes. Napadnuti sada postaje napadač. Kada se završi obrambeni položaj i kada se osoba koja se brani istroši snagu, napad će ili biti odvraćen ili će rezultat bitke biti suprotan. 

Da ovo postaje ozbiljan društveni problem govori i to da ljudi sve više i više doživljavaju neugodnosti i nasilje raznih vrsta od onih osoba od kojih bi trebali osječati zaštitu, sigurnost, potporu, lijepe riječi, snagu za suočavanje sa životom i svim što život nosi, međutim na veliku žalost i društva i tih osoba oni osječaju strah, neugodnost i konstantnu borbu za opstanak i razmišljanje šta su pogrešno uradili.

Kao svi znamo koliko su fizičke povrede opasne i da u nekim slučajevima završe i fatalno, moramo biti svjesni da isto tako i emocionalne i psihičke posljedice nasilja koje su veoma ozbiljne isto tako mogu biti jako opasne jer neke osobe postanu suicidalne jer misle da nisu vrijedne života jer svakodnevno od nasilnika doživljavaju neugodnosti.

Postoje mnogi znaci da se nešto događa i da nama bliska osoba trpi ili je počela da trpi nasilje u porodici jer gleda da i poslije isteka radnog vremena ostane na poslu, polahko se povlači i kontakte sa prijateljima svodi na minimum zbog doze stida, nevjerice i straha, tada odlazi u alternativnu realnost kroz knjige, filmove i internet jer time odvrača misli od svojih problema i nasilja. Počinje da osjeća stid, nisko samopoštovanje ili emotivnu ukočenenost, što se odražava na fizičko zdravlje poput hroničnog bola u stomaku, mučnine, glavobolje, probavnih problema, nesanice, zamora, korištenje lijekova za smirenje, a uz to se počinju i javljati crne misli o samoubistvu, rizična ponašanja u kojom se smrt može smatrati kao splet slučajnih okolnosti, a uz sve to dolazi i depresija, a to je dovoljan alarm za svakoga ko zapazi ovakvo ponašanje svojih bližnjih. 

Zato smo mi mediji tu da objasnimo, kažemo, damo hrabrost ljudima nad kojima se vrši nasilje da ih ničega ne treba biti stid, da oni nisu krivi i da ih se podstakne kroz povjerenje, kao bi oni sami vidjeti, da su shvaćeni, da im drugi vjeruju i da nisu meta podsmijeha.

Share on Google Plus